Članci
“One little issue of Sing Out! is worth more to humanity than any thousand tons of dreamy dopey junk dished out from the trees of our forests along every Broadway in this world. I don’t know of any magazine, big or little, that comes within a thousand million miles of Sing Out! when it comes to doing good around the world.” — Woody Guthrie, NYC, 1951
Fino leti ovaj golub: još prije tri godine ekipa tvrdoglavih uživatelja opojnog bluesa lagano se zaboravila (to često biva) i u jednom cugu, kakvih sat i pol studijskog (naplativog) vremena, snimila u studiju “Debelji” (cca. Ožujak 2004.) album akustičnog bluesa koji je već na prvo slušanje mirisao vrlo dobro, ali ga je bilo teško nabaviti (kao i neke druge stvari koje u životu naizgled ne vrijede ništa, ali ih kasnije ni za koje novce nećete pronaći). Već samo po sebi ovo je vrijedno pažnje, tim više znamo li da je ovo ostvarenje bez ozbiljnih zamjerki i ikakvih tehničkih nedostataka. Album zagorske inačice delta-bluesa ubrzo je po objavi (2005.) ocijenjen vrlo dobro, kritika je Golubanovo umijeće instrumenta usporedila i s onim Sonnyja Terryja. Usporedbu je opravdao na “World Harmonica Festival” u njemačkom Trossingenu (svjetskom prvenstvu usne harmonike, ako ćemo pravo) gdje je Tomislav Goluban postigao četvrto mjesto u blues kategoriji, a “Harponline” web portal proglasio ga je izvođačem s najboljim scenskim nastupom na usnoj harmonici ikada. I tu bi priči (kao brojnim drugim domaćim glazbenim “ne-estradnim” pričama) u svakom drugom slučaju bio kraj, da nije iznimke. U ovom slučaju radi se o limited edition reizdanju prvoga albuma Tomislava Golubana (Pidgeon’s Flight), na kojemu, bjelodano, dokumentira nedvojbeni užitak zajedničkog bluesa s prijateljima (T.Goluban: usna harmonika, vokal; Ante Prgin: akustična gitara, vokal; Nikola Herceg: električna bas gitara; Ivica Koselić (!) – kao poseban gost na “Baby Please Don’t Go”: električna slide-gitara, vokal). Album krasi pozitivna doza invencije uz sasvim jasno naznačeno poštovanje prema izvornicima, no istodobno tehnički relativno disciplinirana izvedba; materijal je pitak, zabavan, pristupačan i ležerno aranžiran, no prije svega odlično odsviran. I premda snimkom dominira Golubanova usna harmonika, čini se da istodobno uspijeva izbjeći svim otrcanim zamkama sličnih pokušaja. Osim, možda, oprostivog nedostatka eventualne produkcijske raznovrsnosti. No uzmemo li u obzir da je snimljen po načelu „uđi, odsviraj, izađi“ i uistinu minimalističkog postava, skloniji smo preporuci da bi se možda i neki drugi domaći izvođači morali zamisliti nad disproporcijom vlastitih rezultata pri usporedbi ovog pristupa s vlastitim postignućima. Stoga okolnost što album vjerojatno ne nailazi na dovoljan komercijalni odziv u Hrvatskoj uopće ne čudi: pravo je čudo da u moru neinventivnosti postoji, i to mu je sasvim dovoljno opravdanje: kao protuargument svima koji su uvjereni da se nigdje ionako ništa ne događa. U međuvremenu Goluban ima i novi (tj. noviji), nešto ambiciozniji album (“Mr.B”, 2007. nakon kojega je uslijedio i ugovor s Aquarius Records), a da je 2005. bila za njega po mnogome iznimna godina, možemo se uvjeriti na ovome reizdanju Aquariusa koje iz današnje perspektive zvuči istodobno zrelije, no i dalje puno optimizma, humora i predanosti.
Josip Vračar
Ponedjeljak, 19.01.2009. 15:07 Napisao Tihomir Ivka
LINK
